Svjetlo nošeno vjetrom: fotografkinja Mare Milin u Bluesun hotelu Maestral

Dovezla sam se popodne, jedne srpanjske srijede, nekom, samo meni razumljivom rutom. Dehidrirana, jer ne mislim ni na što prije puta, osim na sam čin putovanja.

Nikad mi nije bilo jasno kako ići negdje po strogom itineraru.

Isto tako, ni mojim suputnicima nikad nije bilo jasno kako ikad igdje idem, vođena uglavnom instinktom i prkosno sretna što ne znam skoro pa ništa unaprijed. Zato često putujem sama.

Punk putnica.

Iz borove šume ušla sam u predvorje i zastala. Kao da sam ušla u zrcalnu simetriju spomenutog borika.

Priroda se ušuljala unutra sa mnom, sa svim svojim mijenama i stađunima.

Stajala sam pred opnom od golemih prozorskih stakala, gledajući u sunce, more i šumu, malena pred najvećim mogućim kino platnom, uronjena u osjećaj zaljubljivanja na prvi pogled - sve nestane, sve, osim objekta adoracije.

Nisam znala, niti očekivala.

Zadatak mi je bio da dođem, osjetim i stvorim.

Došla sam na dobro mjesto.

Vuklo me i mamilo prema tim prozorima. Osvijestila sam tu senzaciju, otišla u sobu, sa sebe svukla prtljagu, zgrabila kameru i vratila se nazad.

Način na koji popodnevno svjetlo obasjava hotel, hipnotički bliješti s bazena i baca duge sjene toplog tona - poseban je.

Ne znam tko je dao ime ovom objektu, ali dobro je učinio. Jer, sljedeća stvar koju sam osjetila bila je cirkulacija zraka u nosnicama i na koži, a vidjela kroz pokretanje laganih zavjesa koje su (s dobrim razlogom) postavljene posvuda.

Čudesan je taj maestral. Ni suh, ni mokar, spašava nas od žege i “nedostatka zraka”. Digne se poslije jutarnje bonace, često jako zapuše, te pada skupa sa svjetlom.

Predvečer je bilo plavo. I pokoja žedna lastavica. Volim lastavice. One znače ljeto.

Tijekom prve noći digla se bura, još jedna senzacija Dalmacije.

Moja soba, okrenuta na sjever, prema Biokovu, oživjela je. Puhalo je sve u 16 i moje oko je to voljelo. Doživljaj javnog prostora hotela prenio se i u intimu sobe.

2 i po dana, poput mjesečarke hodala sam po prostoru fine geometrije i harmonije, zraka, svjetla i sjene, silueta, odraza. Držala sam dah, smanjila se, stisla i ušla u svoju kamericu, sa žarkom željom da moj doživljaj bude u duhu ove građevine, njene ideje i povijesti.

Kao primarni motivi nametnuli su mi se odnos hotela i krajobraza, te njihovo prožimanje; kretanje zraka i siluetno naznačenih ljudi kroz prostor.

Sve skupa odvelo me u neka zaboravljena vremena, par godina prije mog rođenja.

mjesečarka

prostor i ljudi

Mislim da Bernardo Bernardi nije mislio na palme dok ih je stvarao. Ali ja jesam, dok sam stvarala ovaj esej. Resistance is futile.

Ovo što ste prolistali je mala knjiga dojmova. Onakva kakva stoji na svakoj recepciji.